Rasuti dani
U mojoj kući tišina je naučila hodati bosonoga,
da ne probudi slike po zidovima.
A slike, nekad pune smijeha i ljeta,
sad blijede kao trag ptice na vodi.
U dvorištu vremena raste jedno drvo,
svakog jutra odbaci po jednu granu.
Ne čuje se lom,
samo lišće pada sporije nego jučer.
Nekad sam znao imena svih zvijezda,
svakoj sam mogao pronaći mjesto na nebu.
Sada mi prilaze kao nepoznati putnici,
stanu pred mene, nasmiješe se,
pa prođu bez pozdrava.
U džepovima nosim rasute dane,
ali među prstima ostaje samo prašina svjetlosti.
Tražim ključeve nekih davnih vrata,
a ne znam više jesam li ih izgubio
ili ih nikad nisam ni imao.
Ponekad mi dođe jedan glas iz daljine,
poznat kao miris hljeba pred zoru.
Priđe sasvim blizu,
dotakne mi rame,
i već sljedećeg trena
vjetar ga odnese među prazne ulice.
A večer, strpljiva kao stara rijeka,
sjedne kraj mene i šuti.
Jer postoje odlasci bez koraka,
i nestajanja bez rastanka.
Postoje zime koje ne padnu na zemlju
nego tiho,
jedna po jedna,
skrivaju se u čovjeku.
da ne probudi slike po zidovima.
A slike, nekad pune smijeha i ljeta,
sad blijede kao trag ptice na vodi.
U dvorištu vremena raste jedno drvo,
svakog jutra odbaci po jednu granu.
Ne čuje se lom,
samo lišće pada sporije nego jučer.
Nekad sam znao imena svih zvijezda,
svakoj sam mogao pronaći mjesto na nebu.
Sada mi prilaze kao nepoznati putnici,
stanu pred mene, nasmiješe se,
pa prođu bez pozdrava.
U džepovima nosim rasute dane,
ali među prstima ostaje samo prašina svjetlosti.
Tražim ključeve nekih davnih vrata,
a ne znam više jesam li ih izgubio
ili ih nikad nisam ni imao.
Ponekad mi dođe jedan glas iz daljine,
poznat kao miris hljeba pred zoru.
Priđe sasvim blizu,
dotakne mi rame,
i već sljedećeg trena
vjetar ga odnese među prazne ulice.
A večer, strpljiva kao stara rijeka,
sjedne kraj mene i šuti.
Jer postoje odlasci bez koraka,
i nestajanja bez rastanka.
Postoje zime koje ne padnu na zemlju
nego tiho,
jedna po jedna,
skrivaju se u čovjeku.
Druga strana
Izgradili su zid od zlatnih imena,
I nazvali ga domom, i nazvali ga milošću.
Naučili su se smiješiti za savršene okvire,
Dok su strance pretvarali u sramotu.
Stajao sam vani pod svjetlima,
Gledajući kako odabrani zauzimaju svoje mjesto.
Govore o snovima, govore o pravima,
Ali nikad ne pogledaju u tvoje lice.
S druge strane,
Niko ne osjeća, niko ne plače.
Zatvaraju vrata, ubijaju svjetlo,
I nazivaju svoju tišinu rajem.
S druge strane,
Nema mjesta za one koji padaju.
Ako nemaš ništa, nisi ništa,
Ako si drugačiji, mali si.
Mjere srca po onome što posjeduju,
Po uglačanim cipelama i praznim riječima.
Grade svoja kraljevstva od kamena,
Onda se pitaju zašto je svijet hladan.
Hiljadu lica prolazi pored mene,
Svako se boji vidjeti previše.
Empatiju je teško kupiti,
A ljubaznost je postala štaka.
Ali svaka kula ima sjenu,
Svaka kruna će izgubiti svoj sjaj.
A ispod savršene površine,
Postoji srce koje izgleda kao moje.
Možda svi samo čekamo,
Da neko prozre masku.
Možda je najbogatija stvar koja nam nedostaje
Ona koju smo ostavili vani.
S druge strane,
Niko ne osjeća, niko ne plače.
Iza stakla, iza svjetla,
Nestaju u noći.
S druge strane,
Imaju sve, ali ništa.
Izgradili su svijet bez saosjećanja,
A onda su se pitali zašto su morali pasti.
Neću postati
Ono što su oni postali.
Neću mijenjati svoje srce
Za posuđeno ime.
Neka zadrže
Svoju savršenu stranu.
Ostat ću ovdje
Na drugoj strani.
I nazvali ga domom, i nazvali ga milošću.
Naučili su se smiješiti za savršene okvire,
Dok su strance pretvarali u sramotu.
Stajao sam vani pod svjetlima,
Gledajući kako odabrani zauzimaju svoje mjesto.
Govore o snovima, govore o pravima,
Ali nikad ne pogledaju u tvoje lice.
S druge strane,
Niko ne osjeća, niko ne plače.
Zatvaraju vrata, ubijaju svjetlo,
I nazivaju svoju tišinu rajem.
S druge strane,
Nema mjesta za one koji padaju.
Ako nemaš ništa, nisi ništa,
Ako si drugačiji, mali si.
Mjere srca po onome što posjeduju,
Po uglačanim cipelama i praznim riječima.
Grade svoja kraljevstva od kamena,
Onda se pitaju zašto je svijet hladan.
Hiljadu lica prolazi pored mene,
Svako se boji vidjeti previše.
Empatiju je teško kupiti,
A ljubaznost je postala štaka.
Ali svaka kula ima sjenu,
Svaka kruna će izgubiti svoj sjaj.
A ispod savršene površine,
Postoji srce koje izgleda kao moje.
Možda svi samo čekamo,
Da neko prozre masku.
Možda je najbogatija stvar koja nam nedostaje
Ona koju smo ostavili vani.
S druge strane,
Niko ne osjeća, niko ne plače.
Iza stakla, iza svjetla,
Nestaju u noći.
S druge strane,
Imaju sve, ali ništa.
Izgradili su svijet bez saosjećanja,
A onda su se pitali zašto su morali pasti.
Neću postati
Ono što su oni postali.
Neću mijenjati svoje srce
Za posuđeno ime.
Neka zadrže
Svoju savršenu stranu.
Ostat ću ovdje
Na drugoj strani.
Pisma dimu
Govorili smo šapatom, pod dahom sirena
Tvoja ruka u mojoj, drhtala je poput molitve
Grad je pucao, ali smo zadržali naš mir
U tihim jutrima,s početkom mjeseca maja
Ali opora tišina je rasla, a granice su krvarile
Nestala si u dimu, gdje se anđeli boje
Pišem silueti, ne tebi
U bilježnicama natopljenim ponoćno plavom bojom
Rat je uzeo imena, ali je ostavio tvoj miris
Na svakom zidu gdje su snovi zapisani
Vrijeme je postalo vojnik, maršira hladno
Kroz sjećanja nikada nismo rekli
Poljubio sam tvoj odjek u kiši
I molio nebo da izgovori tvoje ime
Filozofi kažu da ljubav nadilazi tijelo
Ali šta je s ljubavlju koja umire u mreži?
Na žici, strahu, dalekom plamenu
Gdje čak i vjetrovi zaboravljaju naše ime
Zato pjevam ruševinama, ne tebi
Pokvarenim satovima i nestvarnom nebu
Ako se mir vrati, hoćeš li se sjećati
Dječaka koji te je volio kroz sve to?
Tvoja ruka u mojoj, drhtala je poput molitve
Grad je pucao, ali smo zadržali naš mir
U tihim jutrima,s početkom mjeseca maja
Ali opora tišina je rasla, a granice su krvarile
Nestala si u dimu, gdje se anđeli boje
Pišem silueti, ne tebi
U bilježnicama natopljenim ponoćno plavom bojom
Rat je uzeo imena, ali je ostavio tvoj miris
Na svakom zidu gdje su snovi zapisani
Vrijeme je postalo vojnik, maršira hladno
Kroz sjećanja nikada nismo rekli
Poljubio sam tvoj odjek u kiši
I molio nebo da izgovori tvoje ime
Filozofi kažu da ljubav nadilazi tijelo
Ali šta je s ljubavlju koja umire u mreži?
Na žici, strahu, dalekom plamenu
Gdje čak i vjetrovi zaboravljaju naše ime
Zato pjevam ruševinama, ne tebi
Pokvarenim satovima i nestvarnom nebu
Ako se mir vrati, hoćeš li se sjećati
Dječaka koji te je volio kroz sve to?
Ramo Kurtović je bosansko-austrijski muzičar, spoken word izvođač i pjesnik. Rođen u Doboju (Bosna i Hercegovina), svoj autorski izraz izgrađuje na raskršću balkanskog naslijeđa i savremene austrijske kulturne scene, spajajući poeziju, muzičku produkciju i dinamičan scenski performans.
Njegov rad karakteriše ekspresivno ritmično recitovanje i duboko promišljanje o temama identiteta, migracije, geografskih i jezičkih granica te života u dijaspori. Poeziju spaja s raznovrsnim zvučnim pejzažima – od akustičnih aranžmana do alternativnih i eksperimentalnih tonova.
Muzički projekti i izdanja:
Colorful Door: Autorski muzičko-poetski projekat kroz koji istražuje fuziju poezije, ambijentalnih zvučnih kulisa i muzičke ekspresije. Projekat služi kao kreativna platforma za spajanje govornog jezika i muzičkih aranžmana.
DULDU: Alternativni/underground muzički projekat u kojem spaja siroviji zvučni izraz, alternativne ritmove i društveno-angažovane tekstove.
Zbirka poezije "Exit" (2025): Autorove pjesme objavljene u zbirci pod punim nazivom Exit: Eine Gedichtsammlung über das Licht, das erinnert napisane su na bosanskom jeziku, dok engleski naslovi služe kao poetski most koji spaja lični identitet i univerzalnu poruku, istražujući prostore između jezika, sjećanja i zaborava.
Na sceni je prepoznatljiv po živim nastupima na književnim večerima, performansima i umjetničkim platformama u Austriji i regionu, gdje klasično čitanje poezije pretrava u slojevit dramski i zvučni doživljaj.
Web: www.colorfuldoor.net
